Od petka, 10/12/2021, u Gradskoj galeriji Striegl možete pogledati izložbu ”Zazidati pukotine, zatvoriti rupe”.
Izložba je rezultat multimedijalnog i interdisciplinarnog projekta s međunarodnim sudjelovanjem i suradnjom s relevantnim domaćim i inozemnim časopisima: Libartes, Tema, Thraka i Okno. Autorica projekta je književnica Marija Dejanović u suradnji s Gradskom galerijom Striegl, a projekt je realiziran uz potporu Grada Siska i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Izložba donosi vizualno-tekstualni rad s tekstovima Marije Dejanović i fotografijama Dorijana Šipuša kao odgovora na potres – shvaćen doslovno i metaforički. Pozvane autorice i autori čiji tekstovi su također predstavljeni ovim projektom su Ines Kosturin, Alen Brlek, Tijana Rakočević, Iva Damjanovski, Branka Selaković i Christos Armando Gezos. Tekstovi svih suradnika će biti objavljeni u navedenim časopisima i prevedeni na grčki i makedonski jezik. Dizajn izložbe potpisuje sisački dizajner Sven Sorić.
Dorijan Šipuš donosi fotografske zapise interijera oštećenog i izmijenjenog potresom. Analitički bilježeći različite putanje pukotina na površini zida i razotkrivajući otkrhnute slojeve, ova fotografija nas drži u stanju istovremene nelagode, ali i bliskosti i intimnosti. Upravo su to prizori koji su postali životni parametar ostajanja ili odlaska, garancija sigurnosti ili nesigurnosti i novi ‘uzorak’ s kojim se suočavaju mnogi na potresom pogođenom prostoru. Dijelovi arhitekture i unutrašnjost nama anonimnog stambenog prostora, postaju poprište likovnih događanja, linijskih i svjetlosnih struktura koje u svojem naglašenom kontrastu ukazuju na oprečnosti i dvoznačnosti te krhkosti i solidnosti prostora koje nazivamo domom. S druge strane Marija Dejanović reagira tekstom koji dekonstruira motiv potresa u svim njegovim relacijama i posljedicama, kako u fizičkom prostoru tako i u onom mentalnom, kako u osobnom tako i kolektivnom. Marijina reakcija na potres proizlazi iz shvaćanja rupe i pukotine kao traume, u ljudima, prostoru i zajednici. Međutim, s druge strane tekstovi vezani uz svaku od fotografija ostvaruju se kao svojevrsni ‘katalizatori’, kako i sama autorica tvrdi, kao ‘simboli mogućnosti otpora, rasta međusobne komunikacije, solidarnosti i empatije’.
I rupe i pukotine shvaćene su u interrelacijama smještenima između naizgled izričite dokumentarnosti fotografije i metaforičnog i evokativnog jezika materijaliziranog riječju/stihom. U tom prostoru ovi fragmentarno obuhvaćeni motivi i isječci zaokružene tekstualne misli postaju mjesta prepoznavanja, poprišta kolektivnih i zajedničkih pitanja koja ne tonu u beznađe, već otvaraju prostore optimizma i daju razloge za ostajanje.
I rupe i pukotine shvaćene su u interrelacijama smještenima između naizgled izričite dokumentarnosti fotografije i metaforičnog i evokativnog jezika materijaliziranog riječju/stihom. U tom prostoru ovi fragmentarno obuhvaćeni motivi i isječci zaokružene tekstualne misli postaju mjesta prepoznavanja, poprišta kolektivnih i zajedničkih pitanja koja ne tonu u beznađe, već otvaraju prostore optimizma i daju razloge za ostajanje.