Izložbu fotografija Sadike Bajutti možete pogledati sve do 21.05.2022. godine i to u radnom vremenu Državni arhiv u Sisku od 8,00 – 13,00 h.
Predgovor za najavljenu izložbu:
Što znači gledati fotografiju? Koja je naša uloga kao promatrača u odnosu na ulogu fotografa i svega onoga fotografijom obuhvaćenog? Fotografije Sadike Bajutti postavljaju upravo ova pitanja nudeći pritom i odgovore. Ti odgovori pred nama se izlažu jasno artikuliranim fotografskim jezikom i to u vremenu koje komunikacijski suvereno vlada našim životom fiksirajući ga bilo riječima bilo slikama.
Ove fotografije klize prema nama jednako kao sjećanja i kao iskustva. One su i refleksije stava, redukcije, intuicije, prepletenosti, prisutnosti, želje za (pri)sjećanjem, ali i koegzistencije. Svaka od ovih fotografija donosi solidificirano iskustvo u prvom licu koje iz svijeta tišine, svjetla i sjene postaje manifestacijom značenja i govora. Ono što je u jednom momentu potencijalno izmicalo percepciji i pogledu, kao i ono što je moglo zauvijek ostati u zasjedi i nevidljivo, sada odjekuje na sav glas i postaje vidljivim. Takav je fotografski siže ovih fotografija koje govore iz tišine, a svjedoče o prisutnosti. I jedan i drugi termin i osjećaj su sami po sebi kontradiktorni i kada ih osvijestimo, izazivaju svojevrsnu napetost i neizvjesnost preispitujući naša fizička i misaona ograničenja i mogućnosti.
Probat ću krenuti od one točke u vremenu i prostoru koju možemo shvatiti kao pretfotografsku u smislu tehničkog i protokonceptualnu u smislu umjetničkog procesa. Ako je Diane Arbus tražila skrivene priče na neočekivanim mjestima, onda za Sadiku Bajutti možemo reći da traži skrivene priče na očekivanim i ‘poznatim’ mjestima. Na tim mjestima se stvara autoričina misao i osjećaj za sve one senzacije koje ‘normalni’ i užurbani prolaznik/promatrač ne vidi i ne primjećuje. Autorica je uvijek na istoj, gotovo identičnoj distanci od predmeta interesa ili uočene senzacije. Niti preblizu niti predaleko. Ta točka je autoričina točka zahvaćanja i obuhvaćanja. To mjesto je njeno mjesto gdje nevidljivo postaje vidljivo. Upravo ono mjesto o kojem progovara Valéry u svojoj Jeune Parque: vidjela sam se kako se vidim.
Na toj pristojnoj, empatičnoj i sugestivnoj distanci nastaje njen kadar i interpretacija baš tog trenutka i segmenta prostora. U njenom izdvajanju i ciljanoj redukciji sadržaja događa se dinamična kompozicija koja uvijek ima narativ. Taj narativ pod krinkom fotodokumentarizma i tzv. ulične fotografije u klasičnoj Atgetovoj ili Cartier-Bressonovskoj maniri donosi vizualne, simbolične i značenjske konstelacije i situacije za iščitavanje.
Na većini fotografija je grad Sisak i njegova arhitektura, priroda i ljudi, dok nemali broj fotografija donosi vizualne bilješke iz drugih gradova, poput Samobora, Šibenika, Ljubljane, Budimpešte ili Berlina s fokusom na slične motive. Fotografije su nastale u periodu od 2014. do 2022. godine i u njima razlikujemo dvije grupe u odnosu na tretman i ulogu fotografskog narativa. Jedna grupa se obraća promatraču naglašenim likovnim diskursom kroz geometrizme arhitektonskih i prostornih detalja, dok druga grupa donosi značajnije simboličke i značenjske momente definirane međuodnosima čovjeka i grada, čovjeka i prirode, čovjeka u odnosu na čovjeka. Iz urbanog imaginarija i gradske sljubljenosti biološkog i socijalnog, autorica o(t)kida vrijeme i prostor prevodeći ih u njezin prostor – prostor fotografije, prostor trenutka i prostor tišine. Ove fotografije manje opisuju i predstavljaju, koliko artikuliraju, konfiguriraju, dimenzioniraju i rekontekstualiziraju perspektivu gledanoga.
Krug, kvadrat, trokut, linijske strukture, rasteri i naglašeni svijetlo-tamni kontrasti naspram organičkih formi u prirodi, od čovjeka, životinje do biljke dinamiziraju prizore koje gledamo u ovim fotografijama i postaju mjera i sadržaj za sebe. Crno-bijeli kontekst fotografija dodatno naglašava i usmjerava fokus na elementarne odnose, kompoziciju i kadriranje.
Svaka fotografija iz svog rakursa svjedoči o autoričinoj sposobnosti da uoči i prepozna trenutak i prizor koji je vrijedan gledanja i koji donosi nešto novo.
Izložba ‘Urbane tišine’ donosi slike grada koje slobodno možemo upisati u kontinuitet važnih i respektabilnih fotografskih portreta Siska. Takvih portreta, koji donose stvarni grad sa svojim protagonistima, a lišenih uobičajene i predvidljive ikonografije, Sisak je u proteklom desetljeću premalo dobio. Fotografije Sadike Bajutti primoravaju nas na gledanje, a dodatna vrijednost tog iskustva je što nas ova fotografija uči vidjeti. Iz tog razloga zaključit ću ovaj tekst isječkom iz teksta Gramatologija oka: ”Čini se da vidimo kako se u tom nedovršenom djelu oblikuje nešto poput traženja neke neimenovane supstance iz koje se ja sam, onaj koji vidim (le voyant), izvlačim. Iz mreža (rets) ili, ako hoćete, zraka (rais) prelijevanja boja, čiji sam najprije ja dio, pojavljujem se kao oko, izbijajući na neki način iz onoga što bih mogao nazvati funkcijom vidstva (voyure)”.
Alma Trauber